Hobotnica (Octopus vulgaris) je mekušac iz razreda glavonožaca. Ima 8 krakova s kojima može dostići duljinu i do 3 metra. Hobotnica je odlično prilagođena životu lovca, ali i plijena, jer ima tajno oružje. U tjelesnim naborima krije vrećicu s crnilom koje ispušta kad želi zbuniti svoje neprijatelje. Nevjerovatno ljupka hobotnica izgleda kao gomoljasta glava s osam nogu, no njezino vrećasto tijelo krije iznimno dobro razvijen mozak i živčani sustav, zbog čega je hobotnica iznenađujuće inteligentna morska životinja.
Pripremajući se za mrijest, hobotnice su prišle obali na dubine do 20 metara. Zaslađene i zamućene vode ne vole, kao ni strme obale. Na kamenitim dnima, posebno rado na zatravnjenima, pronalaze rupe za skrivanje od neprijatelja. Iz njih budno prate događanja u susjedstvu i ne udaljujući se previše love. Iako to najintenzivnije rade noću, plijen će napasti i danju ako im se dovoljno približi. Hrane se ribom, školjkama, ježevima, čak i otpacima ljudske hrane i uginulim životinjama, ali su im rakovi omiljena hrana. Načinu života hobotnice, iako ima mnogih, najviše odgovara lov rakom postavljenim na panulu koja se sporo poteže po dnu. Može se rabiti pravi rak vezan za stranu, ali je znatno lakše koristi se umjetnim postavljenim na posebnu spravicu s velikim kukama, koji je poznat pod imenom saonice. Na tržištu ima više vrsta saonica, ali su sve vrlo slične izgledom i učinkom, pa je najrazumnije rabiti najjeftinije, domaće. Montažu raka na saonice treba obaviti tako da se on pri potezanju kreće prirodno, unazad. U suprotnom će rezultati lova biti slabiji. Saonice se vezuju na 2-3 metra predveza koji završava što većom vrtilicom postavljenom na kraj pedesetak metara osnovne strune promjera oko jedan milimetar. I predvez mora biti što deblji, najbolje 1,5-2,0 mm, jer struže po dnu, ali i zato što pribor često zapinje, a i ulovljena se hobotnica često snažno drži za dno. ¨Sanjkanje¨ hobotnice može se obavljati zabacivanjem s obale i panulavanjem iz plovila. U oba slučaja varalicu je potrebno lagano potezati po dnu 2-20, najbolje 5-12 metara pod površinom. Po sunčanom se danu slabije, u zoru i sumrak bolje, a najbolje se lovi po oblačnom danu i poslije juga. Kada se odabere prikladni teren, saonice s rakom se spuste u more i plovilo pokreće veslanjem ili motorom s minimalnim gasom. Brzina mora biti takva da saonice poskakuju po dnu, kako bi olovni uteg lupkao o kamenje i tako dodatno provocirao hobotnice. Pri lovu iz plovila saonice rijetko zapinju, a kad se to ipak dogodi, ploviti treba unazad do mjesta zapinjanja, što najčešće dovede do oslobođenja saonica. Kad se osjeti zapinjanje, treba dati jaku kontru bez obzira na to je li zapela hobotnica ili dno. Dobro je to raditi u rukavicama kako bi se izbjegle posjekotine na dlanovima. Ako je zapela hobotnica, kontrom će se kuke saonica zabosti u njeno tijelo i spriječiti je da spadne ako se odluči pustiti raka. Tada treba zaustaviti plovilo i lagano povlačiti pribor kako bi ulov što bliže plovilu izronio iz mora. Prihvaćati treba mrežom, kukastom ili, najbolje, brankanelom, prihvatnicom s više kuka. Ako u tom najkritičnijem času hobotnica otpadne i pobjegne, potrebno je malo ribičke upornosti, jer se skoro redovito ista hobotnica ponovno ulovi kada se saonice ponovno provozaju istim terenom. Plijen je najbolje skidati prihvaćanjem za glavu pazeći da vas ne ščepa papagajskim kljunom u kome ima i otrova, doduše ne smrtonosnog. Da ne bi neprimjetno izmigoljila iz spremišta, hobotnicu je najbolje odmah usmrtiti. To treba uraditi oštrim nožem zabijenim od jednog do drugog oka. Ako je plijen mali, ispod prosječne lovne težine od oko 70 dekagrama, predlažemo vam da ga skinete sa saonica i vratite u more. Iduće godine će vas na istome mjestu čekati i do 3 kilograma teža hobotnica.
Primjedbe
Objavi komentar